Hafiz Kur’ana treba se odlikovati najsavršenijim osobinama i najplemenitijim vrlinama, te se, iz poštovanja prema Kur’anu, uzdići iznad svega onoga što Kur’an zabranjuje. On također treba izbjegavati sve pokuđene načine stjecanja imetka i biti plemenite duše, gord prema nasilnicima i primitivcima kojima je ovaj svijet jedini cilj, skrušen pred pobožnim, dobročiniteljima i siromasima, skrušen, i općenito skroman, staložen i dostojanstven.
Prenosi se da je Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, rekao: “Hafizi! Kročite uzdignutih glava, jer vam je put jasan. Natječite se u dobrim djelima i ne budite ovisni o ljudima!”
Abdullah ibn Mes’ud je govorio: “Hafiz Kur’ana se treba raspoznavati među ljudima noćnim bdijenjem kada drugi ljudi spavaju, postom danju kada drugi ne poste, znanjem kada drugi to zanemare, tugom kada se drugi vesele, plačem kada se oni smiju, šutnjom kada se prepiru i skrušenošću kada se drugi ohole.”
Hassan El-Basri pripovijeda: “Hafizi Kur’ana su ranije doživljavali Kur’an kao izravne poslanice od njihovog Gospodara, pa su noću o njima razmišljali, a danju po njima radili.”
Fudajl ibn ‘ljad kaže: “Hafiz Kur’ana ne treba ni od koga ništa tražiti – od halife pa nadalje!” On također kaže: “Hafiz Kur’ana u srcu nosi Kur’an kao zastavu islama i on ne smije besposličiti sa onima koji besposliče, ne smije biti nemaran kada su drugi nemarni i ne smije naklapati kada to drugi čine.”
Hafiz Kur’ana se mora strogo čuvati od toga da mu Kur’an bude sredstvo stjecanja imetka, na šta upozorava Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Abdurrahman ibn Šibl: “Učite Kur’an, a nemojte njime stjecati imetak. Ne udaljavajte se od Kur’ana i u Kur’anu ne pretjerujte.” (Ahmed i Tahavija, pouzdan hadis)
Džabir prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Učite Kur’an prije nego dođu naraštaji kojima će Kur’an biti kao strijela, kojom pogađaju ovosvjetsku korist, a ne nagradu ahireta.” (Hadis istog značenja prenosi i Ebu Davud od Sehla ibn Sa’ada)
Hafiz Kur’ana dužan je ustrajno i mnogo učiti Kur’an. Naši izvrsni preci uobičavali su da u različitom vremenskom periodu prouče hatmu. Ibn Ebu Davud bilježi da su neki običavali završiti hatmu svako dva mjeseca, drugi svaki mjesec, treći za deset dana, neki za svakih osam dana.
Najveći broj njih proučio bi hatmu svakih sedam dana. Neki svakih šest, neki pet, a neki samo za četiri dana. Veliki broj učenjaka proučio bi hatmu svaka tri dana. Drugi svaka dva dana, neki svaki dan. Neki su čak učili po dvije ili tri hatme svaki dan, a neki su na dan učili osam hatmi: četiri danju i četiri noću!
Među onim koji su učili svaki dan jednu hatmu bijahu: Osman ibn ‘Affan, Temim Dari, Se’id ibn Džubejr, Mudžahid ibn Džebr, Šafija i drugi.
Oni koji su učili hatmu svake sedmice su mnogobrojni, kao što su: Osman ibn ‘Affan, Abdullah ibn Mes’ud, Zejd ibn Sabit, Ubejj ibn Ka’b, dok su među tabi’inima to činili Abdurrahman ibn Jezid i ‘Alkame ibn Ibrahim, Allah neka im se smiluje.
Onaj ko namjerava Kur’an proučiti za sedam dana, najbolje je da hatmu započne uoči petka i da je završi uoči četvrtka, kao što bilježi Ibn Ebi Davud da je tako činio Osman ibn ‘Affan, radijallahu anhu.
Izvor: “Adabi učenja Kur’ana”
Autor: Imam Nevevi
