“A ako prekrše zakletve svoje poslije zaključivanja ugovora s njima i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva – za njih, doista, ne postoje zakletve – da bi se okanili.” (Et-Tevba, 12)
Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, smatra daje ovaj ajet objavljen zbog Ebu Sufjana ibn Harba, Ibn Hišama, Suhejla ibn Amra, Ikrime ibn Ebu Džehla i ostalih poglavara plemena Kurejš koji su prekršili ugovor, a to su oni koji su imali namjeru prognati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
(Bilježi ga Ibn Džerir, 10/21-23; “Esbabu nuzulil-Kur’an”, str. 223.)
“Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju kad sami priznaju da su nevjernici.” (Et-Tevba, 17)
Komentatori Kur’ana kažu: “Kada je Abbas zarobljen u Bici na Bedru, muslimani su mu prilazili i prigovarali zbog nevjerstva i kidanja rodbinskih veza, a posebno ga je oštro ukorio Alija ibn Ebu Talib, radijallahu anhu, pa Abbas reče: ‘Šta je s vama, spominjete samo naše loše strane, a zaboravljate dobre?!’ ‘Zar vi imate dobre strane?’, upita Alija,radijallahu anhu, a Abbas mu reče: ‘Imamo! Mi održavamo Sveti hram, pokrivamo Kabu, napajamo hodočasnike i pomažemo onoga ko je u nevolji.’ Uzvišeni je Allah kao odgovor na Abbasove riječi objavio: ‘Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju…'”
(Bilježi ga Ibn Kesir, 2/370, 375.)
Izvor: “Povodi objave Kur’ana”
Autor: Ebu Hassan Ali En-Nejsaburi
){kind=link}