Od Selmana El-Farisija prenosi se da je rekao: “Jednom prilikom kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dođoše ljudi čija je srca trebalo pridobiti. Ujejna ibn Hasan, Akra ibn Habis i njihovi prijatelji rekoše mu: ‘Allahov Poslaniče, kad bi ti sjeo u pročelje i udaljio ljude koji imaju ogrtače neugodna mirisa’ – misleći na Selmana, Ebu Zerra i ostale siromašne muslimane koji su nosili vunene ogrtače, osim kojih druge nisu imali – ‘sjeli bismo kod tebe, razgovarali s tobom i učili od tebe.’
Tada Uzvišeni objavi ajete: ‘Kazuj iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva. Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer, da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti’, sve do riječi: ‘Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti…'(El-Kehf, 27-29), u kojima nevjernicima zaprijeti vatrom.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada ustade da potraži vjernike na koje se odnosi ovaj ajet i kad ih nađe u zadnjem dijelu mesdžida kako spominju Allaha, reče: ‘Hvala Allahu, koji me nije usmrtio dok mi nije naredio da budem čvrsto uz ljude iz mog ummeta. S vama ću živjeti i s vama ću umrijeti.'”
(“Esbabu nuzulil-Kur’an”, str. 265.)
Izvor: “Povodi objave Kur’ana”
Autor: Ebu Hassan Ali En-Nejsaburi
){kind=link}