Poznato je da svaki narod pridaje veliku pažnju svojoj tradiciji i nasljedstvu. Islamski ummet je preduhitrio sve ostale pridajući svu svoju pažnju Objavi kojom je čitavo čovječanstvo počašćeno. Kur’an nije samo naučna ili reformatorska poruka koju ljudski um prihvata već on iznad svega toga sadrži vjeru koju srce prihvata.
Pažnja ashaba prema Kur’anu je bila tolika da su znali mjesto, vrijeme i povod objave svakog ajeta. To je jak oslonac u historiji zakonodavstva na koji se može pozvati svaki istraživač u spoznaji da’we, načina govora, te postepenosti donošenja propisa i obaveza.
Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao:
“Tako mi Allaha, mimo kojeg drugog boga nema, ni jedna sura iz Allahove Knjige nije objavljena a da ja ne znam gdje je objavljena. Niti je objavljen ajet iz Allahove Knjige a da ja ne znam u vezi čega je objavljen. Kada bih znao da je neko, do koga može doći deva, znaniji od mene u Allahovoj Knjizi, uputio bih se ka njemu.”
(Zabilježio Imam Buhari)
Pozivanje ka Allahu zahtijeva poseban metod i pristup po pitanju ispravljanja poremećaja u vjeri, zakonodavstvu, moralu. Nemoguće je promijeniti ideju sve dok se ne formira grupa ljudi koja je odgojena na osnovi vjere i nemoguće je uspostaviti zakonodavstvo i organizovati zajednicu sve dok ljudska srca ne budu čista i težila ka Allahovoj uputi.
Onaj ko uči Kur’an naći će mekkanske ajete koji imaju specifičnu odliku koju nemaju medinski ajeti, iako su medinski ajeti pojašnjenje prvih po pitanju propisa i zakonodavstva. Svijet je u džahilijetu bio slijep i gluh: obožavali su kipove, činili širk Allahu, poricali vahj i Sudnji dan. Govorili su:
“Zar kada poumiremo i kada kosti i zemlja postanemo, zar ćemo mi, zaista, biti oživljeni?”
(Es-Saffat, 16)
Ljudi su uporno odbijali istinu i trebali su im dokazi. Zato je mekkanska objava puna opomena i dokaza koji ruše njihovo vjerovanje. Ona ih poziva u tevhid, ruši njihove snove i donosi im znakove poslanstva. Navodi im slike života na drugom svijetu, Dženneta i vatre, izaziva ih da dođu sa nečim poput Kur’ana, iznosi im kazivanja o onima koji su poricali istinu kako bi uzeli pouku.
U mekkanskim ajetima ćemo naći teške prijetnje koje spominju kaznu, Sudnji dan, zaglušujući glas, strašni događaj, a sve to uz rimovanje na početku sura što je izazov arapima. Oni sadrže i kazivanja o prijašnjim narodima kao i kosmičke i racionalne dokaze.
Kada je formirana zajednica vjernika koja vjeruje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i u kader njihovo vjerovanje je ispitano od strane mušrika. Oni su bili strpljivi i učinli su hidžru dajući prednost onome što je kod Allaha nad ovim dunjalukom.
Kada je formirana takva zajednica nalazimo medinske ajete koji su dugi koji obrađuju propise islama i njegove kazne, pozivaju u džihad i žrtvovanje na Allahovom putu, objašnjavaju zakonodavstvo, uspostavljaju propise organizovanja društva, uređuju život u porodici, usklađuju međuljudske odnose, veze između država i naroda, kao što otkrivaju munafike i njihove spletke, te se obraćaju sljedbenicima Knjige. Sve ovo je obilježje medinskih ajeta.
Izvor: “Skraćeni prikaz nauke o Kur’anu”
Autor: Menna El-Kattan
