Kiraet (čitanje, učenje) je nastalo od glagola “qaree” (čitati). Terminološki: kiraet označava jedan od pravaca koji slijedi imam – učač Kur’ana a koji se razlikuje od drugih pravaca. Oni su čvrstim senedom preneseni od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a od vremena ashaba ljudi slijede njihov put u učenju.
Poznati učači među ashabima su bili: Ubejj, Alijj, Zejd ibn Sabit, Abdullah ibn Mes’ud, Ebu Musa El-Eš’ari i drugi. Od njih su preuzeli učenje ostali ashabi i prenijeli ga u druge pokrajine a svi oni su povezani senedom do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
I u vrijeme tabi’ina je posvećena velika pažnja kiraetima a tabi’ini su postali imami koji su bili uzor i kojima su hrlili ljudi. Među njima su sedmorica imama kojima se pripisuje sedam kiraeta. Neki od njih su bili u Medini, neki u Mekki, Kufi, Basri i Šamu. Sedmorica poznatih imama su: Ebu ‘Amr, Nafi’, ‘Asim, Hamza, El-Kisai, Ibn ‘Amir i Ibn Kesir.
Kiraeti ne označavaju sedam narječja iako njihov isti broj dovodi do pomisli na jednakost među njima. Kiraeti su pravci imama i oni su prisutni među ljudima a nastali su na osnovu dijalekata, načina izgovora, naglašavanja krupnoće ili tankoće, uklapanja, prekida, dužine, kratkoće i drugog. Svi oni su uvršteni u jedno narječje Kurejšija.
Sedam harfova (narječja) su za razliku od toga onakvi kakve smo ih prethodno prikazali. U vrijeme Osmana kada su se povećale borbe i strah od fitneta napisan je Mushaf na jednom narječju.
Izvor: “Skraćeni prikaz nauke o Kur’anu”
Autor: Menna El-Kattan
