Znaj da je, općenito uzevši, jako pohvalno učiti Kur’an, izuzimajući okolnosti u kojima je učenje vjerom zabranjeno. Zato ću samo pripomenuti neke okolnosti, zapostavljajući argumente, jer su općepoznati.
Pokuđeno je učiti Kur’an na rukuu, sedždi, tešehhudu (sjedenju) i bilo kojem drugom činu u namazu osim na kijamu (stajanju). Pokuđeno je da u noćnom namazu, onaj ko klanja za imamom, uči više od Fatihe, jer čuje imamovo učenje; zatim prilikom obavljanja nužde, pospanosti, nepravilnog izgovaranja kur’anskih riječi, u toku hutbe na džumi ako se čuje imamov glas.
Stav većine učenjaka je da nije pokuđeno učiti Kur’an ako se hutba ne čuje, nego je, naprotiv, pohvalno. Na ovaj način izmiruju se mišljenje Tavusa, po kojem je pokuđeno, i Ibrahima Neha’ija, što je i stav šafijskih pravnika – po kojem nije pokuđeno učiti Kur’an ako se hutba ne čuje.
Nije pokuđeno, također prema stavu većine učenjaka, učiti Kur’an u toku tavafa oko Ka’be kako bilježi Ibn Munzir, od ‘Ataa, Mudžahida, Ibn Mubareka, Ebu Sevra, te hanefija i šafija. Po mišljenju Malika, Hasana Basrije i ‘Urveta ibn Zubejra pokuđeno je učiti u tavafu, no prvi stav je ispravan i prihvaćen.
Izvor: “Adabi učenja Kur’ana”
Autor: Imam Nevevi
