“Bludnik ne treba da se ženi, osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna, osim bludniku ili mnogobošcu; to je zabranjeno vjernicima.” (En-Nur, 3)
Komentatori Kur’ana kažu: “Muhadžiri, među kojima je bilo siromaha koji nisu imali nikakva imetka, dođoše u Međinu i tamo zatekoše razvratne žene koje su prodavale svoje tijelo, a koje u to vrijeme bijahu najbogatiji stanovnici Medine, pa ih neki od ovih siromaha poželješe za sebe i rekoše: ‘Kad bismo se oženili i živjeli s njima, dok nam Allah, dželle ša’nuhu, ne nađe izlaz’, te od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatražiše dozvolu za to. Tada je objavljen ovaj ajet, kojim se, s ciljem zaštite vjernika i vjernica, zabranjuje ženidba bludnicama ili udaja za bludnike.”
(Sujuti u tefsiru “Ed-Durrul-mensur”, 5/19, pripisuje ga Ibn Ebu Hatimu, od Mukatila.)
Ikrime je rekao: “Povod objave ovog ajeta bile su javne bludnice iz Meke i Medine. Bilo ih je mnogo, a devet njih imalo je zastave nalik zastavama ljudi koji su potkivali konje, po kojima su ih raspoznavali. Njihove su kuće u pagansko doba bile nazivane ‘el-mevahir’, a takve su žene posjećivali samo bludnici i mnogobošci koji su obožavali kipove. Jedna grupa muslimana željela se oženiti njima, kako bi ih one izdržavale. Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet i zabranio vjernicima ženidbu bludnicama.”
(“Esbabu nuzulil-Kur’an”, str. 259.)
Od Abdullaha ibn Amra prenosi se da je neka prostitutka koju su zvali Umm Mehzul uvjetovala onome ko se želi oženiti njom da mu bude dovoljno da ga uzdržava. Jedan se musliman želio oženiti njom i to je spomenuo Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je objavljen ajet: “Bludnik ne treba da se ženi, osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna, osim bludniku ili mnogobošcu; to je zabranjeno vjernicima!”
(Hadis je vjerodostojan. Dvojica braće, Seijid El-Dželimi i Sabri Eš-Šafi, ocjenjuju ga vjerodostojnim. Pogledaj njihovu obradu Nesaijeva Tefsira, 379.)
Prenosi se od Amra ibn Šuajba, koji prenosi od svoga oca, a on od svoga, da je bio jedan čovjek po imenu Mersed ibn Mersed, koji je izbavljao zarobljenike iz Meke i s njima dolazio u Medinu. U Meki je u to doba živjela jedna prostitutka zvana Inak, koja je bila Mersedova prijateljica, a onje bio obećao jednom zarobljeniku u Meki da će ga izbaviti. On to pripovijeda na sljedeći način: “Došao sam u sjenku jednog od mekanskih zidova u noći punoj mjesečine. Inak je prošla tuda i opazila moju sjenku, prepoznala me i upitala: ‘Mersed?’ Rekao sam: ‘Mersed.’ ‘Dobro došao’, reče ona, ‘izvoli na konak kod mene.’ ‘O Inak, Allah je zabranio blud’, rekoh joj ja. Ona tada povika: ‘O ljudi, evo ovaj čovjek oslobađa vaše zarobljenike!’ Za mnom tada krenu osam ljudi, a ja dođoh do jedne pećine i uđoh u nju, a oni mi stadoše gotovo iznad glave, ali ih Allah oslijepi, tako da me ne primijetiše. Zatim se vratiše, a i ja se vratih po svoga prijatelja i ugrabih ga, a bio je baš težak. Na kraju izbavih i posljednjeg, oslobodih ga okova i ponesoh, a on me je umarao sve dok ne dođoh u Medinu. Kad sam došao u Medinu, otišao sam do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga da se oženim Inak, a on se suzdrža i ništa mi ne odgovori dok ne bi objavljen ajet: ‘Bludnik ne treba da se ženi, osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna, osim bludniku ili mnogobošcu; to je zabranjeno vjernicima’, pa mi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Mersede, bludnik ne treba da se ženi, osim bludnicom ili mnogoboškinjom, pa se nemoj ženiti njom.'”
(Bilježe ga Tirmizi, 6/152, i kaže da je dobar, Ebu Davud, 3/176, Nesai, 4/54, i Hakim, 2/166, u skraćenoj verziji, koji kaže daje hadis ispravnog niza prenosilaca, što potvrđuje i Zehebi.)
Izvor: “Povodi objave Kur’ana”
Autor: Ebu Hassan Ali En-Nejsaburi
){kind=link}