Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže:
“Srce čovjeka je mjesto radi kojeg se šejtan uporno bori da do njega dođe i zarobi ga. On je poput vladara ostalom tijelu, kao što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
‘Ima u insanovu tijelu gruda koja ako je ispravna, čitavo je tijelo ispravno.'”
(Buhari, 2051; Muslim, 1599)
Stoga šejtan nastoji da unese u srce vesvese i strasti i uljepšava mu loša djela kako bi insan skrenuo sa pravog puta. Jedini je spas od njegovih zamki i spletki neprestano traženje utočišta Allahu.
Uzvišeni kaže:
“…ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!”
(Al-Isra, 65)
Međutim, srce koje zaboravi Allaha je kućište šejtanu, pobjegulji – došaptaču. On stavi svoju surlu na srce insanovo i došaptava, a ako insan Allaha spomene, on pobjegne, kako veli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Srce koje se neprestano napaja sa šejtanovog izvora ubrzo zamre i oslijepi.”
(Ebu Ja’la i Bejheki prenose od Ibn Ebi Dunje)
Srce koje se sjeti Allaha, dž.š., tada rezultira time da šejtan biva pobijeđen i ponižen, a ako ne spomene Allaha, dž.š., šejtan pobijeđuje i biva veći.
Seid ibn Džubejr od Ibn Abbasa u vezi s riječima: “Koji nanosi zle misli, a potom se sakrije”, je rekao:
“Šejtan čuči i vreba na ljudskom srcu, i ako čovjek zaboravi i nemaran je od sjećanja na Allaha, šejtan mu nanosi zle misli, a kada se sjeti i spomene Allaha, on se skrije.
El-Mu’temir ibn Sulejman prenosi od svog oca da je rekao:
“Rečeno je da šejtan koji nanosi zle misli radi to s ljudskim srcem kada je čovjek u stanju tuge ali i radosti, a ako čovjek spomene Allaha, tada šejtan nestane i sakrije se.”
(“Miftahu daris-Se’adeh”, 1/374-375)
Na drugom mjestu veli:
“Huzejfe ibn Jeman kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
‘Kušnje se prostiru pred srca poput hasure, vlat po vlat. Svaki put kad se srce polakomi i uzvrati na kušnju padne na njega crna tačka, a srce koje ne uzvrati padne na njega bijela tačka, dok srce ne postane crno ispjegano, poput vrča prervnuto, ne razlikuje između dobra i zla i samo ga strasti zanimaju, i srca bijela imuna na kušnje kojima ništa nauditi ne može dok je nebesa i Zemlje.”
(Muslim, 144)
Uporedio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postepeno navaljivanje kušnji sa prostiranjem hasure vlat po vlat, jer se njena postojanost i čvrstina postepeno postižu njenim pletenjem. A srca je podijelio na dva dijela:
“Kušnje koje nailaze pred srce, a ono ih upija kao što spužva upija vodu, nakon čega se na njemu se ureže crna tačka. A kada je srce podložno svakoj kušnji sve više crni dok ne postane potpuno crno, ispjegano i bolesno, kao što se u hadisu spominje: ‘crno ispjegano, poput vrča prevrnut.'”
Kada srce pocrni i razboli se, ono postane izloženo dvjema opasnim bolestima koje ga jedna za drugom postepeno odvodi u propast. Jedna je da takvom srcu dobro i loše postanu isto, nakon čega nije u stanju da razlikuje između te dvije stvari. Može se desiti slučaj da ova bolest ako potpuno ovlada srcem, ono tada počne vjeruje da je dobro loše, a loše dobro, Poslanikov sunnet da je novotarija a novotarija da je Poslanikov sunnet, da je istina zabluda i zabluda da je istina.
A druga bolest je kada strast ovlada nad onim s čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a srce je podređeno strastima i slijedi ih. Čisto srce je obasjano imanskom svjetlošću i rasvjetljeno svjetiljkama njegovim. Kada se kušnje i smutnje prostriju pred ovakvim srcem, ono ih odbija i niječe, a njegovo svjetlo biva blještavije a snaga jača. Kušnje koje nailaze pred srca su strasti i šubhe. Strasti vode u grijeh, a šubhe u novotarije u vjeri. Strasti poništavaju volju insanovu, a novotarije razaraj u vjeru.
(“Igasetu-lihfan”, 1/10-12)
Izvor: “Oaza imana – Vjerovanje u meleke”
Autor: Ibn Kajjim El-Dževzijje
