“Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom: ‘Allah neće oživjeti onoga ko umre!’ A hoće, to je Njegovo obećanje koje će se, doista, ispuniti – samo što većina ljudi ne zna.” (En-Nahl, 38)
Rebia ibn Enes prenosi od Ebu El-Alija da je rekao: “Jedan je mušrik bio dužan muslimanu pa mu ovaj dođe da uzme svoj dug i, između ostalog, reče: ‘Ono čemu se nadam poslije smrti…’ Na to mu mnogobožac reče: ‘Pa zar umišljaš da ćeš poslije smrti biti proživljen? Tako mi Allaha, Allah neće proživjeti mrtve.’ Tada je Uzvišeni objavio ovaj ajet.”
(Ibn Kesir ga navodi s potpunim senedom, 14/73, prenoseći ga od Ibn Alije. S kompletnim nizom prenosilaca navodi se i u djelu “Lubabun-nukul”, Ibn Ebu Hatim, str. 120.)
“One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti, a nagrada na onom svijetu bit će još veća – kad bi oni samo znali!” (En-Nahl, 41)
Objavljenje zbog Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, prijatelja u Meki: Bilala, Suhejba, Habbaba, Amira i Ebu Džendula ibn Suhejla, koje su idolopoklonici vrijeđali i mučili pa ih je Uzvišeni poslije toga smjestio u Medinu.
(Bilježi ga Ibn Kesir, 2/628; “Esbabu nuzulil-Kur’an”, str. 251.)
Izvor: “Povodi objave Kur’ana”
Autor: Ebu Hassan Ali En-Nejsaburi
){kind=link}