“Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.” (En-Nahl, 106)
Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, smatra da je ovaj ajet objavljen zbog Ammara ibn Jasira, radijallahu anhu, i to onda kada su njega i njegova oca i majku Sumejju, Suhejba, Bilala, Hababa i Salima idolopoklonici mučili. Sumejju su vezali između dviju deva i proboli je kopljem, govoreći joj : ‘Ti siprihvatila islam radi ljudi pa si zbog toga i ubijena.’ Ubijen je i njezin muž Jasir i to su prve žrtve u islamu. Što se pak tiče Ammara, on im je, primoran, samo jezikom izrekao ono što su tražili. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obaviješten da je Ammar izgovorio riječi koje izvode iz vjere pa reče: ‘Nikako, Ammar je napunjen imanom od glave do pete i iman se pomiješao s njegovim mesom i krvlju njegovom. Nakon toga Ammar dođe kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, plačući, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stade mu brisati suze govoreći: ‘Ako ti se ponovo vrate, ponovi ono što si rekao.’ Nakon toga Uzvišeni je spustio ovaj ajet.”
(Hadis je slab, a bilježi ga Ibn Kesir sa senedom.)
Mudžahid, međutim, smatra sljedeće: “Ovaj ajet objavljen je zbog grupe Mekelija koji su povjerovali, a muslimani iz Medine im poslali pismo u kome su ih pozvali da učine Hidžru, poručujući im da ih ne smatraju svojima sve dok im se ne pridruže. Oni krenuše put Medine, ali ih Kurejšije stigoše u putu pa ih nasilu vratiše i Allah zbog njih spusti ovaj ajet.”
(Sujuti ga u djelu “Lubabun-nukul”, str. 121, pripisuje Ibn Ebu Hatimu.)
Izvor: “Povodi objave Kur’ana”
Autor: Ebu Hassan Ali En-Nejsaburi
){kind=link}